Rođen je u Slavoniji u trgovačkoj obitelji sa sedmero djece. Doselio se u Zagreb nakon školovanja u Europi. Oženio je katolkinju, te dobio dvije kćeri Mirit i Leu.

Prijavljen je od strane susjeda iz današnje Kriške ulice, te uhapšen od NDH i deportiran u logor Jasenovac. Točan datum njegove smrti nije poznat, no potvrđeno je da je ubijen krajem listopada 1941. godine. 

Rođen je 28. studenog 1912. u Kumrovcu, u obitelji Dragutina (Karleka) Broza.

Učio je strojobravarski zanat 1927. i 1928. godine u Zagrebu gdje je živio kod strica Josipa, a zatim kod strica Vjekoslava Broza. Radio je kao strojobravar u Zagrebu. Bio je predratni član URSS-a. U listopadu 1937. godine oženio se sa Ljubicom r. Zrnc. Nakon vjenčanja preselili su se u sobicu u Bosiljevskoj 40, a kasnije u Sokolgradsku 76. Za vrijeme okupacije radio je u poduzeću Ventilator. Tamo je došlo do provale u toku 1941. godine i svi iz radione su bili zatvoreni uključujući i njega. Pušten je iz zatvora među zadnjima. 

Početkom 1941. godine dobio je poziv za vojsku kao i njegov brat Franjo. Otišli su u Prvi zagorski partizanski odred. Bio je u grupi od 80 boraca koje su ustaše uhvatili kod Oroslavja. Nije jasno da li je i on uhvaćen ili se uspio probiti do Varaždina gdje je uhvaćen u travnju 1942.  

Bio je zatvoren u Varaždinu, a zatim je prebačen na Trg N pa u Savsku cestu i nakon kraćeg vremena u Jasenovac. Ubijen je u Jasenovcu 1942. godine.

Albin Kovačić rođen je 15. prosinca 1922. godine u Podsusedu u obitelji Josipa i Ane rođene Majerić. Njegovi roditelji rođeni su u Trsteniku kraj Marije Gorice. Albinov otac, prije Prvog svjetskog rata, otišao je na rad u Ameriku gdje je naučio raditi s dinamitom i eksplozivom. Nakon povratka iz Amerike oženio se s Anom Majerić i doselili su se u Jagodišće kod Podsuseda. 

U revolucionarni radnički pokret Albin Kovačić, radnik tvornice cementa u Podsusedu, uključio se u predvečerje Drugog svjetskog rata, 1939. godine. Iste godine postao član je SKOJ-a. 

Albin se istaknuo kao sposoban omladinac pa je brzo dobio odgovorne dužnosti. Početkom 1941. godine izabran je za sekretara novoosnovanog općinskog komiteta SKOJ-a za Zaprešić i Brdovečko prigorje. Iste godine izabran je za člana Okružnog komiteta SKOJ-a Zagreb, s područja Zagorja (Stubica i Zaprešić). 

Albin se uključio u pripreme za ustanak radeći na mnogim odgovornim zadacima pokazujući političku zrelost i odanost Partiji. Kao član Partije okupio je oko sebe omladince s kojima je radio na skupljanju oružja za predstojeću borbu. Prvih dana nakon okupacije skupljao je oružje koje su vojnici poražene vojske Kraljevine Jugoslavije odbacivali u bijegu na svakom koraku. Najveće skladište oružja bilo je upravo kod njega.

Prva diverzantska akcija koju je izveo Albin bila je ujedno i prva diverzantska akcija u Hrvatskoj čime je u povijest ušao kao prvi diverzant. U ranim jutarnjim satima 29. lipnja 1941. godine oko 4:50 sati grupa je u Podsusedu kod tvornice cementa pucala na brzojavne veze iz pušaka i uništila dvadeset izolatora i žica. 

Nova akcija koju je smislio početkom rujna bila je i najveća. Tvornica cementa u Podsusedu – „Croatia“ radila je isključivo za Nijemce, a za vrijeme okupacije zapošljavala je oko 600 radnika. Kako je Albin poznavao tvornicu cementa, na partijskom sastanku odlučeno je da se tvornica onesposobi za daljnji rad. Dogovorio se s nekim radnicima da mu omoguće prilazak do glavnih postrojenja. Albin je 12. rujna pripremio eksploziv i došuljao se do vagoneta koji su dopremali sirovi materijal u peći. Legao je u vagonet i neopažen stigao zajedno s eksplozivom u glavni dio tvornice. Postavio je eksploziv u glavni pogonski kotao, namjestio upaljač i brzo se udaljio. Uspio je neopaženo izaći iz tvornice jer je dobro poznavao svako mjesto. Nedugo zatim začula se eksplozija. 

Početkom prosinca 1941. godine došlo je do brojnih uhićenja. Tako je 6. prosinca uhićen s jednom grupom i Albin Kovačić. Prilikom uhićenja pokušao je pobjeći, ali su ga ustaše uhvatile. Odveden je u zatvor u Petrinjskoj ulici gdje je izdržao velike muke i ništa nije priznao. 

Suđenje mu je održano 2. lipnja 1942. godine. Osuđen je na smrt.

Dana 12. lipnja 1942. godine u Dotrščini, strijeljan je Albin Kovačić.

Rođen je 22. ožujka 1909. godine u Zagrebu. U napredni radnički pokret uključio se u Zagrebu neposredno nakon završetka naukovanja za trgovačkog pomoćnika. Neko vrijeme radio je u Zagrebu u prodavaonici živežnih namirnica, a zatim, 1932. godine, otišao je u Tuzlu. Na služenje vojnog roka otišao je 1935. godine. Vojni rok je odslužio u artiljeriji. U Zagreb se vratio 1936. godine, ali nakon kratkog vremena otišao je u Španjolsku kao dobrovoljac u internacionalnim brigadama.

Nakon odlaska iz Španjolske Cvetko je u Francuskoj zatvoren u koncentracijski logor Gurs gdje mu je održano suđenje. Presuda je glasila 6 mjeseci zatvora. Po izdržanoj kazni otišao je u Marseilles, a s obzirom da je Cvetko već jednom prilikom protjeran iz Francuske, te da ne bi bio automatski repatriran u Jugoslaviju, što je ujedno značilo da bi bio izručen jugoslavenskoj policiji, javio se kao dobrovoljac za rad u Njemačkoj, budući da je iz Njemačke bilo mnogo lakše organizirati njihov povratak.

Početkom lipnja 1941. godine Cvetko je pobjegao iz Njemačke i vratio se u zemlju. Prešavši okupiranu Sloveniju našao se na granici NDH. Odmah po povratku u Zagreb uključio se u rad partijske organizacije. Jedan od glavnih zadataka partijske organizacije u Zagrebu bio je organizirati prebacivanje „Španaca“ koji su se nalazili na radu u Njemačkoj nazad u zemlju. 

Tako su u srpnju i kolovozu 1941. godine svakog vikenda stizale grupe bivših španjolskih dobrovoljaca. U Zagrebu su smješteni i dalje upućivani prema rasporedu. Taj je kanal radio sve do sredine 1942. godine, a da niti jedan od dobrovoljaca iz Španjolske nije pao u ruke ustaša.

Nakon uspješno izvršenog tog zadatka otišao je krajem kolovoza 1941. godine u partizane. Neposredno nakon formiranja odreda „Matija Gubec“ na Žumberku u kolovozu 1941. godine preuzeo je dužnost komandira. Dana 6. rujna 1941. odred je u zasjedi u blizini Slavetića napao ustašku patrolu. Slijedećeg dana, 7. rujna, ustaše su nastupili s jačim snagama, a Vjećeslav Cvetko ranjen je i zarobljen. Odveden je u Jastrebarsko gdje je podvrgnut teškim mukama. Cvetko ne samo što nije odao svoje drugove, nego nije čak htio reći svoje ime, tako da su ga ustaše vodili pod imenom Kale.

Ustaše su ga prebacile u Zagreb i u listopadu 1941. godine Vjećeslav Cvetko izveden je pred prijeki sud. Suđenje je trajalo tri dana – presuda strijeljanje. 

Cvetko, pod imenom Kale, ubijen je 20.11.1941. u Dotrščini.

Pokopan je u Rakovom Potoku, ali njegovo tijelo nikada nije pronađeno. 

Za narodnog heroja proglašen je 16. srpnja 1951. godine.

Rođen 18. studenog 1905. godine u Velikoj Gorici. Odrastao je u obitelji učitelja Ljudevita Krajačića, koji je bio dugogodišnji suradnik tadašnjih hrvatskih časopisa za kulturu.

Kao srednjoškolac je s braćom Kavurić osnovao društvo koje je izdavalo časopis „Kronika“ u kojemu su bilježili svoje aktivnosti i objavljivali svoje prve literarne pokušaje. K tome, Marijan se aktivno počeo baviti atletikom. 

Za vrijeme studija arhitekture u Pragu kretao se u društvu marksista i postao član Komunističke partije. Nakon protjerivanja iz Praga, politički je djelovao među studentima i radnicima u Austriji, Belgiji, Francuskoj i Njemačkoj te po specijalnim zadacima odlazio u Grčku i Jugoslaviju. Kao dobrovoljac u Španjolskom građanskom ratu, dva puta je teško ranjen i potom evakuiran u Pariz. 

Po povratku u Zagreb 1939. godine izabran je u članstvo Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske. Zbog toga je u nekoliko navrata zatvaran. Nakon posljednjeg, trećeg hapšenja upućen je u rujnu 1940. godine u Lepoglavu. Preko logora u Jastrebarskom, Jadovnom, Danice u Koprivnici i zatvora u Zvonimirovoj ulici u Zagrebu, ustaše su Marijana Krajačića s grupom interniraca 18. prosinca 1941. godine deportirale u logor Jasenovac, a zatim u siječnju 1942. godine prebacile u Staru Gradišku. 

Dvadeset zatočenika, Hrvata iz K nastambe, ustaše su zatvorile u “ćeliju smrti”. Zabranjeno im je primanje hrane i vode. Ova je ćelija bila pod osobitom ustaškom stražom. Danju i noću čulo se jedva čujno traženje vode. Zatvorenici su padali u agoniju i umirali jedan po jedan. Povremeno, ustaše su na saslušanja izvlačile neke od njih. Koliko je dugo izdržao Marijan Krajačić, ne zna se. Prema nekim indicijama umro je nakon 32 dana provedena u ćeliji. Službeno je kao datum njegove smrti naveden 18. travnja 1942. godine.

Boris Hanžeković rođen je 10. listopada 1916. godine u Slavonskoj Požegi. Njegov otac Marijan, državni činovnik, veliki ljubitelj prirode i sporta, tu je ljubav prenio na svoju djecu. Godine 1926.  s obitelj seli u Karlovac, a potom u Zagreb gdje Boris nastavlja svoje školovanje i bavljenje sportom.

Počinje se intenzivnije baviti atletikom u atletskom klubu zagrebačke Concordije koja je uz HAŠK bila jedan od najsvestranijih klubova u tadašnjoj Jugoslaviji. Atletska sekcija bila je izuzetno uspješna, a dio tog uspjeha je i razvoj rekorda utrke na 110 m s preponama. Borisovi srednjoškolski sportski uspjesi svjedoče o velikom potencijalu koji će se potvrditi u narednim godinama. 

Godine 1936. na 11. Olimpijskim igrama u Berlinu gdje sudjeluje samo kao promatrač s grupom omladinaca iz Jugoslavije, dolazi u bliži doticaj s atletikom i svjetski poznatim atletičarima, posebno s Amerikancima preponašima. 

Nakon završene gimnazije upisuje na Zagrebačkom sveučilištu studij prava. Nastavlja sa sportom,  postaje član seniorske reprezentacije Jugoslavije. Trenira i napreduje u atletskoj disciplini – utrka 110 m s preponama. Sve češće nastupa za državnu reprezentaciju Jugoslavije gdje trči svoju omiljenu disciplinu – utrku na 110 m s preponama, ali osim toga sudjeluje i u štafeti 4×400 m.

Na Balkanskim igrama 1938. godine, pobjeđuje tadašnjeg grčkog favorita Hristosa Mantikasa koji je bio među najbržim atletičarima svijeta. Ponesen podrškom publike Boris je prvi došao na cilj i postavio novi jugoslavenski rekord u disciplini 110 m s preponama koji je ostao neoboren sljedećih 14 godina.

U ratnim godinama napušta sport, posvećuje se završetku studija. Pozvan je u reprezentaciju NDH, međutim, odbio je nastupati za njih. Kao antifašist ilegalno surađuje s Narodnooslobodilačkim pokretom u Zagrebu. U lipnju 1944. godine uhićuje ga ustaška policija zbog prikupljanja „crvene pomoći“ i suradnje s partizanima. Odveden je u zloglasni zatvor na Savskoj cesti, a u listopadu je prebačen u logor Jasenovac u kojem je  proveo sedam dugih mjeseci, sve do zadnjeg dana postojanja logora. 

Nakon savezničkih bombardiranja jasenovačkih logora u ožujku i travnju 1945., Maks Luburić je naredio potpunu eliminaciju logora Jasenovac: preostalih zatočenika, uništenje logorske arhive i objekata te mjesta Jasenovac. Logoraši su shvatili da mogu birati između izvjesne smrti i neizvjesnog pokušaja proboja. Dok su logorom odjekivale eksplozije, nekoliko desetaka zatočenika dogovorili su se o pokušaju proboja iz logora.

U kišovito nedjeljno jutro 22. travnja 1945. godine, na povik Ante Bakotića: “Naprijed drugovi”, oko 600 zatočenika pojurilo je prema 150 metara udaljenim logorskim vratima. Mitraljeska vatra s logorskog zida svakim je trenom smanjivala broj onih koji su trčali prema slobodi. Od njih 600, proboj su preživjela 92 zatočenika. Svi ostali našli su smrt na putu od logorske zgrade do logorskih vrata, na cesti, u nabujaloj rijeci Savi, na livadama oko logora i prilazima šumi kod Košutarice. Među njima bio je i atletičar Boris Hanžeković koji je to jutro trčao svoju zadnju utrku, a nadohvat sigurnog zaklona pogodio ga je smrtonosni hitac. 

Rođen je 3. kolovoza 1913. u Slunju. Bio je liječnik u higijenskom zavodu u Zagrebu.

Bio je pripadnik revolucionarnog radničkog pokreta od 1930-ih godina i jedan od istaknutih studenata komunista na Zagrebačkom sveučilištu. Bio je član SKOJ-a od 1933., a član KPJ od 1936. godine. Jedan je od organizatora prvih grupa studenata marksista na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1933./1934. godine. Surađivao je na brošuri napredne srednjoškolske omladine “Studenti govore” pokrenute početkom veljače 1934. godine. Od 1934. do 1935. godine radio je u Tehnici PK SKOJ-a za Hrvatsku. Bio je zadužen za održavanje veza sa članovima SKOJ-a izvan zemlje.

Nakon ubojstva Krste Ljubičića, 1937. godine, prisustvovao je s tridesetoricom studenata komunista Zagrebačkog sveučilišta savjetovanju u studentskom udruženju “Svjetlost”  na kojem je formiran Akcioni odbor hrvatskih studenata ljevičara.

Bio je član partijske ćelije, 1940. godine, na Medicinskom fakultetu, a od 1941. godine bio je član ilegalne ćelije intelektualaca zajedno s Božidarom Adžijom, Mladenom Ivekovićem i drugima. Pripadao je grupi liječnika preko kojih je skupljan sanitetski materijal i prilozi za Narodnu pomoć.

Nakon okupacije zemlje, zajedno s dr. Antonom Lončarić i Vlastom Cvelić radio je za potrebe NOP-a u ilegalnoj ambulanti na Livadarskom odvojku 3 u Zagrebu.

Uhićen je u rujnu 1941. godine zbog komunističke djelatnosti, a 25. veljače 1942. interniran je u Jasenovac. 

Ubijen je u Jasenovcu u studenom 1942. godine.

Rođena je 15. kolovoza 1915. godine u Zagrebu u obitelji Antala Patakyja i Marije rođene Zavodnik. Oboje su po zanimanju bili poštanski službenici. Obitelj je 1932. godine preselila u Podsused. Završila je Trgovačku akademiju, zaposlila se i preselila u Zagreb.

Maričina politička aktivnost počela je za vrijeme studija. Bila je aktivna u sindikatu i u studentskom kulturnom društvu “Svjetlost“. Često je odlazila u posjet majci i bratu Dragutinu, te je  podsusedskim srednjoškolcima donosila napredni tisak (Radnik, Novi student).

Komunistička partija joj je krajem 1939. dala zadatak da iznajmi stambenu kuću u Murterskoj 25, u kojoj su trebali organizirati ilegalnu partijsku tiskaru. Po danu je Marica bila studentica i službenica, a noću je s ostalima pripremala i tiskala različite komunističke materijale i letke. Desetak policajaca 17. travnja 1940. opkolilo je kuću, Marica je uhićena i osuđena na godinu i pol robije u ženskom zatvoru Požarevac, u kojem je  bila do pada Jugoslavije 17. travnja 1941. kada je pobjegla. 

Nakon povratka, ostanak u Zagrebu za Maricu je bio previše opasan, pa je s lažnim dokumentima na ime Vera Novak poslana u Karlovac gdje sa ostalima nastavlja ilegalno djelovanje kao veza između Zagreba, Karlovca i partizana.

Uhapšena je u listopadu 1941. u Karlovcu kada je prilikom pregleda ustanovljeno da ima lažne dokumente. Maricu je u prosincu 1941., kao opasnog komunista, preuzela zagrebačka ustaška policija. Mučena je u zatvoru na Savskoj cesti, nakon čega je prebačena u logor Stara Gradiška u zloglasnu „Kulu“. Iako je život u logoru bio očajan, iako su ljude ubijali svaki dan, Marica se i tamo uklopila u legalni i ilegalni rad. To je činila vrlo uspješno, jer su joj logorske vlast dozvolile primanje paketa i pisanje kratkih službenih dopisnica.

Zadnju dopisnicu je poslala majci 26. listopada 1944. Nakon toga komunikacija je prekinuta. Marica Pataky je u studenom 1944. godine prebačena u logor smrti Lepoglava, koji je preuzeo I. Ustaški obrambeni zdrug pod vodstvom Maksa Luburića. U travnju 1945. godine luburićevci su krenuli s likvidacijom logora. Marica Pataki ubijena je u prizemnim samicama 9. travnja 1945. godine, mjesec dana prije kraja Drugog svjetskog rata. 

Imala je samo 29 godina i sedam mjeseci.

Po njoj su imenovani: dječji vrtić na Trešnjevci (preimenovan 1992. godine u „Potočnica“), izviđački odred u osnovnoj školi Matija Gubec (preimenovan 1990-ih) i ulica u Podsusedu (preimenovana 1990-ih u Don Boscova). Njena bista nalazila se ispred dječjeg vrtića koji je nosio njeno ime, ali je uklonjena 1992. godine i spremljena u depo Hrvatskog povijesnog muzeja u Zagrebu. Njena fotografija nalazila se u osnovnoj školi „Matija Gubec“ u Podsusedu pokraj spomen ploče postavljene u čast bivših učenika – palih boraca i žrtava fašizma. Slika je uklonjena. 

Njeno ime se nalazi na dvije spomen ploče u Zagrebu: spomen ploči podignutoj u čast članovima Saveza bankovnih, osiguravajućih, trgovačkih i industrijskih činovnika Jugoslavije koja se nalazi u zgradi u kojoj se sada nalazi Hrvatska narodna banka; i spomen ploči podignutoj u čast osamdeset osmero novinara i književnika, naučnih i javnih radnika poginulih u NOB–u koja se nalazi na zgradi Novinarskog doma.

Rođen je 28. travnja 1916. u Zagrebu. Potječe iz radničke obitelji. Završio je četiri razreda Građanske škole, a zatim je otišao u Željezničku radionicu u Zagrebu, gdje je završio i četiri razreda Željezničke zanatske škole.

U Željezničkoj radionici dobio je stalno zaposlenje kao kvalificirani metalo-strugar. Već kao šegrt povezao se s naprednim omladinskim pokretom, a 1937. primljen je u Savez komunističke omladine Jugoslavije. Veoma rano pokazao je organizatorske sposobnosti, a sve zadatke koji su pred njega postavljani obavljao je krajnje požrtvovano i hrabro. Zbog toga je 1938. primljen u Komunističku partiju Jugoslavije. Bio je zapažen po svom radu među radničkom omladinom u kulturno- prosvjetnom društvu „Mladost“ i u radničkom planinarskom društvu „Prijatelj prirode“.
U vrijeme građanskog rata u Španjolskoj, Gredelj organizira skupljanje priloga za pomoć republikanskim borcima i sudjeluje u brojnim ilegalnim akcijama Partije.

Omiljen među radnicima i cijenjen i u najvišim partijskim tijelima, Gredelj 1939. postaje član partijskog rukovodstva za željeznicu, a pred sam rat dobiva povjerljiv zadatak da služi kao veza Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske s organizacijama u Varaždinu, Slavonskom Brodu, Osijeku, Gospiću i drugim mjestima.

Poslije okupacije zemlje, Gredelj je zadužen za organiziranje udarnih grupa na željeznici, a posebno u Željezničkoj radionici, gdje je bio neposredni komandant. Osobno je sudjelovao u više borbenih akcija tih grupa: u napadu na gestapovce na Bukovačkoj cesti, u akcijama na zagrebačkom Zapadnom kolodvoru, gdje je njegova grupa provalila u vagon s oružanjem.

Ljeti 1941. Gredelj je uhapšen, ali ni pod najtežim torturama ustaše nisu uspjele iz prekaljenog revolucionara iznuditi bilo kakvo priznanje. Zbog pomanjkanja dokaza bio je pušten, ali ubrzo, pred opasnošću novog hapšenja, prelazi u ilegalnost.

Neumorno radi na proširenju borbe protiv okupatora i domaćih izdajnika. Početkom jeseni 1941., prebačen je na rad u Tehniku Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske, gdje je obavljao najpovjerljivije poslove. Tehnika je bila smještena u Klaićevoj 17, u stanu Ilije Pavešića. Gredelj je s dvojicom drugova napuštao Tehniku svake večeri u određeno vrijeme, kad bi se Pavešić vratio iz grada i prethodno provjerio je li okolina zgrade sigurna.

Tehnika je provaljena 24. prosinca 1941. godine i ustaški agenti su neprimjetno zaposjeli zgradu u Klaićevoj ulici 17. Te je večeri Gredelj štampao deveti broj „Vjesnika“ i pripremio ga za rasturanje. U trenutku kada su izlazili iz stana, agenti su skočili na njih. Jedan je član Tehnike uspio pobjeći, drugi je lako ranjen i uhvaćen. Gredelj je dao otpor, pucao, ranio trojicu ustaša, od kojih je jedan kasnije umro, a zatim se povukao prema tavanu zgrade. Kada je već mislio da će mu uspjeti bijeg preko krova, i sam je teško ranjen. Odmah je prevezen u bolnicu na Vinogradskoj cesti, gdje je izdahnuo.

Narodnim herojem proglašen je 5. srpnja 1951. godine.

Rođen je 3. ožujka 1916. godine u Zagrebu, po zanimanju je bio radnik.
Odrastao je u siromašnoj radničkoj obitelji. Stanovao je u radničkoj četvrti, Trešnjevka. Želio je u školu, ali mu to nisu dozvolile loše materijalne obiteljske prilike. Završio je osnovnu školu, dva razreda gimnazije i metalski zanat. Zanat je učio u tvornici lustera „Lux“, a kasnije je prešao kod privatnog majstora, gdje je 1933. godine položio ispit za pomoćnika. Kao šegrt, pristupio je radničkom pokretu i za kratko vrijeme postao jedan od rukovodilaca sindikalne omladine URSS. Godine 1932. primljen je u SKOJ. Krajem 1935. godine primljen je u Komunističku partiju, a kratko vrijeme poslije toga postao je član Mjesnog komiteta SKOJ-a za Zagreb.
U proljeće 1937. odlazi na odsluženje vojnog roka, u Novi Sad. Tamo je upoznao Rada Končara, pa njih dvojica organiziraju tajne marksističke kružoke. Godine 1938. vraća se s odsluženja vojnog roka, i zapošljava u tvornici „Siemens”. Kao član Mjesnog komiteta SKOJ-a, veoma je aktivan u političkom radu s omladinom. Taj njegov rad nije bio nezapažen ni od strane policijskih organa, tako da je nekoliko puta uhićen, ali se uvijek hrabro držao.

Prvog svibnja 1940. godine, Vlahović je organizirao zagrebačku radničku i studentsku omladinu da zajedno demonstriraju protiv tiranije vlasti. Ove demonstracije su pokrenule i radničke mase u Zagrebu, pa je policija počela hapsiti začetnike demonstracija. Stoga su policijski agenti došli u tvornicu „Siemens“, da uhapse Rada Končara. Vidjevši agente, Vlahović organizira radnike, koji su ih pretukli i izbacili iz tvornice.

Na VI zemaljskoj konferenciji SKOJ-a, krajem 1940. godine, Vlahović je postao član CK SKOJ-a. Njegovo poznanstvo s Ivom Lolom Ribarom obogatilo ga je dragocjenim iskustvima u radu s omladinom.

Okupacija Jugoslavije ga je zatekla u Zagrebu. Odmah se snašao u novim uvjetima, i okuplja napredne, patriotski orijentirane omladince, i formira diverzantske grupe u Zagrebu. Nedugo poslije proglašenja NDH, dobiva poziv za vojsku, i on se, po direktivi Partije, odaziva. Bio je raspoređen za pisara u štabu „topničke vojarne”. Odmah poslije dolaska, Josip Vlahović počinje okupljati antifašistički orijentirane domobrane, a također je nabavljao oružje za akcije ilegalaca. Poslije kratkog vremena, Vlahović je dezertirao iz domobrana, i nastavio ilegalni rad. Poslije niza akcija koje je organizirao u ilegalnom Zagrebu, 22. kolovoza 1941. godine prepoznao ga je ustaški doušnik Majerhold pa su ga agenti uhvatili. Ustaška policija koja je naslijedila policijska dokumenta stare Jugoslavije već ga je dugo tražila. Ustaše su znale da imaju jednog od rukovodioca SKOJ-a i KPH pa su pristupili metodom preslušavanja. Iako podvrgnut mukama u zatvoru Zagreb i Rakovom Potoku, Josip Vlahović je ostao dosljedan sebi, ništa nije priznao. Uvidjevši da ne mogu ništa postići ni zlostavljanjem, ustaše su ga, u rujnu 1941. godine, strijeljale u Dotrščini.

Narodnim herojem proglašen je 14. prosinca 1949. godine.

Rođen je 2. ožujka 1896. u Pitomači.

Ratni vihor Prvog svjetskog rata odveo je ovog podravskog seljaka na istočni front gdje je dospio u rusko zarobljeništvo. Po završetku rata uslijedio je povratak u rodni kraj. Kratko je nastavio živjeti na obiteljskom imanju, da bi se zbog teških uvjeta života zajedno sa suprugom Katarinom i sinom Ivanom otisnuo prema Zagrebu. Već 8. siječnja 1922. Ivan se zaposlio kao tramvajski kondukter u ZET-u.
Kako se još u vrijeme zarobljeništva upoznao s lijevim idejama, Filjak kao simpatizer Partije ulazi u članstvo URSS-a. Sudjeluje u štrajkovima i demonstracijama, a po izbijanju ustanka jedan je od aktivnijih ilegalaca. Zbog toga je 16. kolovoza 1941. uhapšen s grupom kolega.

U zagrebačkim zatvorima (prošao je kroz zatvore u Đorđićevoj, Petrinjskoj i Savskoj ulici) ispitivan je sve do 8. listopada 1941. kada je deportiran u jasenovački logor Krapje.
U siječnju 1942. prebačen je u Staru Gradišku gdje je 11. travnja 1942. ubijen.

Rođen je 1891. godine u Zagrebu. 

Po zanimanju je bio gostioničar i imao je gostionicu na adresi Sveti Duh 55. Bio je predsjednik kluba “Zdravstvo”.

Bio je aktivist NOP-a i član ilegalnog NOO-a “Šumska jagoda”. Poslije odlaska Ibre Hadžiefendića u partizane, dužnost predsjednika preuzeo je Vladimir Andrašević. 

Uhićen je u rujnu 1943. godine u stanu, zajedno sa suprugom, zbog suradnje s partizanima. Zatvoren je u zatvoru na Savskoj cesti do kraja listopada 1943. 

Prebačen je u Jasenovac gdje je ubijen u ožujku 1945. godine.

Rođen je 3. studenog 1921. godine u Medulinu. S obitelji se često selio, najprije u Bosnu, a zatim u Zemun jer je otac bio željezničar. 

Bio je član SKOJ-a od 1939. godine. Okupacija ga je zatekla u Zemunu. Obitelj se nakon toga preselila u Bjelovar, a on u Zagreb s namjerom da nastavi školovanje. Bio je student Ekonomsko komercijalne visoke škole i zaposlen u tvornici Franck u Zagrebu. Rukovodio je grupom SKOJ-a u Francku.

1941. godine Nevenu stiže poziv za domobranstvo. Nije se odazvao. Prešao je u potpunu ilegalnost. Radio je još aktivnije. Prihvaćao se sve težih zadataka. Neven nije služio vojsku. Baratati oružjem naučio ga je Josip Manolić, vježbajući s njime kako se upotrebljava oružje, na Savi kod Žitnjaka.

Uhićen je 26. kolovoza 1942. godine jer je u pokušaju atentata ranio ustaškog povjerenika u Radionici državnih željeznica u Zagrebu. S još sedamnaest omladinaca izveden je 28. rujna 1942. godine pred Pokretni prijeki sud u Zagrebu te su svi osuđeni na smrt. 

Čekao je izvršenje presude. Za to vrijeme dozvolili su mu razgovor s majkom. Njegova majka izjavila je kako ga je pokušavala tješili. Silila se da ne plače pred njim. Zapravo, prave riječi nije mogla naći. A kako joj je bilo kada je on nju tješio: „Znam, mama kako ti je teško i ja bih volio živjeti . . .“ 

Strijeljan je 5. listopada 1942. godine u Dotrš

ini. Imao je dvadeset godina. 

Rođena je 1895. godine u Dežanovcu kraj Kutine. Bila je udana za revolucionara Antuna Ruseka. 

Zbog komunističke djelatnosti uhićena je prvi puta 8. srpnja 1929. godine. Njen muž Antun bio je španjolski dobrovoljac. Nakon Španjolskog građanskog rata Antun je završio u koncentracijskom logoru u  Francuskoj. Njemu i drugim interniranim borcima slala je pakete. 

Uhićena je 20. listopada 1943. godine „radi sumnje komunizma jer je slušala zabranjene vijesti i bavila se širenjem protudržavne promičbe“. Osuđena je na boravak u logoru Stara Gradiška. 

U prosincu 1944. godine prebačena je u Jasenovac. Prisilni boravak produžen joj je zbog nepovjerljivog vladanja. Zadnji put javila se iz logora 24. ožujka 1945. godine. 

Vjerojatno je ubijena s posljednjom grupom logorašica 1945. godine. 

Rođen je 1922. godine u Puli. Živio je u Zagrebu gdje je polazio gimnaziju. Član SKOJ-a postao je 1938. godine. Nakon okupacije bio je član skojevskog srednjoškolskog rukovodstva.

Bio je jedan od sudionika „Akcije Stadion“ 26. svibnja 1941. godine na stadionu u Maksimiru. Tog je dana sazvan zbor omladine civilne zaštite na kojem je ustaša Zdenko Blažeković na kraju svog govora protiv omladine srpske i židovske pripadnosti, prozvao Židove i Srbe da se izdvoje iz redova prisutne omladine u posebnu skupinu. Uz mladiće i djevojke srpske i židovske pripadnosti izdvojili su se odmah i prisutni skojevci i ostali omladinci pokazujući time svoju punu solidarnost s progonjenima.

U kolovozu 1941. godine stupio je u NOV kao borac odreda „Matija Gubec“ koji je formiran 15. i 16. kolovoza 1941. kod sela Gjurići na Žumberku. U rujnu 1941. godine bio je zarobljen na Žumberku zajedno s Zvonimirom Čuklićem i odveden u zatvor na Savskoj cesti. 

Pred Prijeki sud izveden je 4. prosinca 1941. godine i osuđen na smrt. 

Strijeljan je u Dotrščini, 6. prosinca 1941. godine.

Rođena 28. rujna 1900. godine u Banjoj Luci u obitelji Marijana Rebrine i Marije rođ. Knežević. Bila je udata za Predraga Mitrinovića s kojim je imala kćer Milenu, a nakon njegove smrti udala se za Dušana Grkovića, člana KPJ od 1919. godine, MK KPH Zagreb i PK za Hrvatsku. 

Živjela je u Zagrebu gdje je posjedovala knjižaru. Uhićivana je u više navrata tijekom 1930-ih godina radi posjedovanja i raspačavanja ilegalne literature te rada u tehnici KP.

Ustaške vlasti uhitile su je 15. srpnja 1941. godine i potom uputile u logor u Gospiću. Od tamo je po ukidanju tog logora dospjela u Jastrebarsko i Danicu gdje je bila zatočena od rujna do prosinca 1941. godine. 

Potom je slijedilo prebacivanje u Jasenovac i Staru Gradišku u siječnju 1942. godine. Ondje je postavljena za logornicu u Hrvatskom ženskom logoru. 

Preminula je 14. travnja 1942. godine od posljedica tifusa u logoru Stara Gradiška.   

Rođena 23. travnja 1912. u Poznanovcu kao drugo dijete Josipa Habulina i Dore r. Munko. Imala je starijeg brata Franju i mlađu sestru Jelenu. Franjo (strojobravar, član Partije od 1936. godine) umro je 1945. godine od posljedica logorske torture, a Jelena, medicinska sestra, sudionica antifašističkog NOR-a od 1942. godine, udana Kralj, imala je stalni boravak u Beogradu od 1948. godine. 

Marija je završila osnovnu školu u Poznanovcu, a potom trgovačku akademiju u Zagrebu, nakon čega se u Zagrebu zaposlila kao službenica Osiguravajućeg zavoda Croatija. U međuvremenu su u Zagreb doselili njezini roditelji, pa je Marija od tada u Zagrebu živjela s roditeljima. 

Nakon što se zaposlila 1932. godine, Marija se učlanila u Savez bankovnih, osiguravajućih i trgovačkih činovnika gdje je došla u kontakt s komunistima i drugim naprednim članovima udruženja. Od tog vremena datira i njezin organizirani rad u komunističkom pokretu, u kojem je postala i članica KPJ 1934. godine. Potom je bila angažirana u ilegalnoj tehnici CK KPJ u Zagrebu, gdje je radila do srpnja 1935. godine. Nakon toga radila je kao šifrantkinja u tehničkom aparatu CK KPJ u Beču do 1936. godine, a nakon toga u Parizu. U Francuskoj je radila, između ostalog, i na prebacivanju dobrovoljaca u Španjolsku. U rujnu 1937. godine otišla je u Španjolsku po nalogu Josipa Broza Tita. Koristila je konspirativna imena Ivon i Ilza.

U Španjolsku je stigla 21. rujna 1937. godine.

Bila je prva tajnica povijesne komisije Internacionalnih brigada. Nakon toga je radila u zdravstvenoj službi u Albaceteu, a nakon prebacivanja baze Internacionalnih brigada u Kataloniju u travnju 1938. u gradu Mataró na obali sjeverno od Barcelone. U rujnu 1938. godine, nakon demobilizacije Internacionalnih brigada, radila je u gradu S’Agaró kod Girone u bolnici koju je vodio Braina Rudina. U dokumentima se spominje njena profesionalna revnost i politička aktivnost, pa je primljena u Komunističku partiju Španjolske (PCE) 1938. godine.

Nakon građanskog rata u Španjolskoj internirana je u francuski logor, a iz logora se potkraj 1939. godine vratila u domovinu. Međutim, dolaskom u Zagreb, uhićena je i odvedena u „Glavnjaču“ na Adi Ciganliji. Zatim je osuđena od Suda za zaštitu države u Beogradu na 14 mjeseci robije, koju je izdržala u Požarevcu. U ožujku 1941. godine vraćena je u Zagreb i puštena na slobodu. Nakon okupacije i uspostave NDH, kuća u kojoj je stanovala s roditeljima u Zagrebu stavljena je pod kontrolu ustaških agenata zbog čega se sklonila u Poznanovec kod brata Franje. 

Marija je iz Zagreba u Poznanovec doputovala vlakom, a zbog nedovoljnog opreza brzo se proširio glas da boravi u selu. Uhićena je 13. kolovoza 1941. godine, a 26. kolovoza predana je ustaškom redarstvu u Zlataru i odvedena u Zagreb. Ustaše su znale koga imaju u svojim rukama jer su došli u posjed policijskih kartona Kraljevine Jugoslavije pa je ubrzo, 11. rujna 1941. godine, strijeljana u Rakovom Potoku.

Rođen je 27. listopada 1919. godine u Metkoviću. Obitelj se 1932. godine u Zagreb. Nakon završetka male mature, 1936. godine, upisao je Srednju tehničku školu građevinskog smjera koju je zbog bolesti završio tek u proljeće 1941. godine. Još kao učenik niže gimnazije čitao je djela naprednih pisaca i revolucionarnu literaturu. Dolazak u Srednju tehničku školu, koja je bila pod utjecajem komunista, presudno je utjecao na Krešino konačno političko opredjeljenje. 

Ubrzo je postao jedan od najistaknutijih omladinskih rukovodilaca u Zagrebu. U razdoblju od 1939. do 1941. godine, kao član srednjoškolskog rukovodstva, znatno je doprinio učvršćenju i omasovljenju omladinske organizacije. Osnovao je kulturno-umjetničko društvo „Tehničar” u kojem se razvijala živa politička aktivnost među srednjoškolskom omladinom. U to vrijeme postaje i član KPJ. 

Nakon ulaska okupatora u Zagreb i proglašenja NDH, Krešo još aktivnije nastavlja revolucionarnu djelatnost. Krajem svibnja 1941. godine organizirao je demonstracije srednjoškolske omladine protiv ustaške politike razdvajanja mladih. Bila je to jedna od najuspješnijih političkih akcija zagrebačke omladine. Jedan je od pokretača i organizatora dijeljenja letaka po školama i pisanja parola na području Zagreba. 

Kao odlučan i hrabar omladinac, ubrzo je postao rukovoditelj udarne grupe, te organizator i izvršitelj nekoliko diverzantskih akcija u Zagrebu. Sredinom srpnja, sudjelovao je u organiziranju bijega grupe komunista iz logora u Kerestincu. Istog mjeseca je sa svojom grupom zapalio stadion u Maksimiru. Također je sudjelovao početkom kolovoza u poznatoj akciji kod Botaničkog vrta kada je udarna grupa bombama napala ustaše i 28 njih ranila. U rujnu je u Zvonimirovoj ulici napao njemački autobus s vojnicima. Pored planiranja i izvođenja oružanih akcija, radio je i na upućivanju omladinaca iz Zagreba u partizane. lako u teškim uvjetima okupacije i ilegalnog rada, bio je u stalnom pokretu, prebacujući se iz jednog u drugi kraj grada, ne prezajući od opasnosti koja mu je svugdje prijetila.

Prilikom jednog sastanka u studenom 1941. godine, na uglu Kvaternikova trga i Heinzelove ulice uhićen je s još četvoricom članova i odveden u policiju. Kada su stigli u policijsku zgradu, Krešo je iz džepa izvadio bombu u namjeri da je aktivira, ali su ga ustaški policajci oborili na pod i u tome spriječili. To je bio njegov posljednji oružani otpor neprijatelju. 

Izložen strahovitom mučenju i batinanju, u zatvorima Zvonimirova i Sing Sing, ništa nije priznao i nikoga nije odao. Zahvaljujući njegovom hrabrom držanju, mnogi drugovi su mogli nastaviti akcije jer su ostali na slobodi. Početkom prosinca 1941. godine odveden je u Rakov Potok gdje je strijeljan u dvadeset i drugoj godini života.

Narodnim herojem proglašen 23. srpnja 1952. godine.

Rođena je 6. listopada 1914. godine u Zagrebu. 

Bila je trgovačka pomoćnica u Zagrebu i članica Kulturno-prosvjetnog društva “Mladost”, SBOTIČ-a, SKOJ-a (od 1937.) i KPJ (od 1939.).

1940. godine postala je članica I. RK KPH u Zagrebu, Centar i članica MK I PK SKOJ-a u Zagrebu. 

Nakon proglašenja NDH djelovala je u Narodnoj pomoći II rajona.

Uhićena je 21. kolovoza 1941. godine i odvedena u zatvor u Petrinjskoj ulici. 

Strijeljana je 11. rujna 1941. godine u Rakovom Potoku zajedno s još 49 zatvorenika.

Rođena je 3. prosinca 1917. godine u Galgovu.

Po zanimanju je bila bolničarka, a radila je u Zagrebu. Surađivala je s NOP-om.

Uhićena je u prosincu 1941. godine radi pomaganja bijega političkog pritvorenika iz bolnice. Ustaškom redarstvu predana je 9. prosinca 1941. godine. 

Redarstvena oblast za grad Zagreb tražila je 9. studenog 1944. godine da se zbog prenatrpanosti zatvora u Zagrebu, prebaci u logor Jasenovac.

Ubijena je u Jasenovcu.

Rođen je 1.12.1905. u Čitluku. 

Od 1930. radio je u zagrebačkom tramvajskom poduzeću. Oštro je istupao u osudi ondašnjeg režima, zbog čega je bio hapšen i proganjan. 1934. godine uhapšen je i u zatvoru proveo šest mjeseci. Sudu za zaštitu države ništa nije priznao, te je pušten zbog nedostatka dokaza.

Sudjeluje u radničkim demonstracijama, a 1936. jedan je od organizatora višednevnog štrajka tramvajskih radnika. Rukovođeni zagrebačkom partijskom organizacijom i Jakovom Dugandžićem, radnici zagrebačkih tramvaja organizirali su obustavu prometa za 1. svibanj 1940. godine, čime je proslavljen dan međunarodnog proletarijata. Ogorčena zbog te manifestacije, policija je uhitila mnoge drugove, među njima i Jakova koji je odveden u logor u Koprivnici. Krajem 1940. vraća se u Zagreb, nastavlja ilegalni rad i postaje član Rejonskog komiteta KPJ za Trešnjevku. 

Okupacija zemlje zatekla ga je u Zagrebu. Tada je nastavio rad u ilegalnosti. Radio je na povezivanju i učvršćenju organizacije KPJ i pripremama za ustanak, kao jedna od veza preko koje su članovi Partije odlazili iz okupiranog Zagreba na teren zbog učešća u oružanim akcijama. 

Odlazeći na izvršenje partijskog zadatka, 31. rujna 1941. godine u Frankopanskoj ulici prepoznao ga je jedan ustaša te  je uhićen. U zatvorima Savska cesta i Đorđićeva, mučen je i zlostavljan, ali prekaljeni borac za radnička prava i član Partije ništa nije priznao. 

Poslije mučenja u Zagrebu, odveden je u ustaški logor Stara Gradiška i bačen je u „ćeliju smrti”. Osuđen je na smrt glađu. Dosljedan svojim stavovima, Jakov je izdržao najteže muke, ništa ga nije moglo pokolebati. 

Ubijen je u listopadu 1941. godine.

Narodnim herojem proglašen je 27. studenog 1953. godine.