“Osoba je zaboravljena onda kad je zaboravljeno njezino ime”, kaže Talmud, a citira ga Gunter Demnig, njemački umjetnik koji od 1992. godine širom Europe, ali i u svijetu, u pločnike ispred zadnjih adresa na kojima su živjele žrtve nacizma, ugrađuje “kamene spoticanja” (njemački Stolpersteine) – male mjedene pločice u znak sjećanja na njih. Na njih se prolaznik ne može doista fizički spotaknuti, no može srcem i umom, jer svaki je ovaj „kamen” mali spomenik odvedenim i pogubljenim, nestalim Židovima, Romima i drugim manjinama, političkim protivnicima nacizma, homoseksualcima, Jehovinim svjedocima, te žrtvama eutanazije okrutnog nacističkog režima. Veličine deset puta deset centimetara, pločice nose ime i prezime žrtve, datum rođenja i sudbinu: interniranje, samoubojstvo, progonstvo ili u većini slučajeva, deportaciju i ubojstvo. Na svakoj piše “Ovdje je živio…” odnosno “Ovdje je živjela…”, simbolično vraćajući žrtvu njenoj kući.

Nakon Rijeke, u kojoj su prve pločice postavljene 2013. godine u spomen na Eugenija Lipschitza i Gianettu Lipschitz, Židove odvedene iz Starčevićeve ulice, prvih 20 „kamena spoticanja” u 2020. godini dobit će i Zagreb. Bit će ugrađeni u pločnike užeg centra grada, na adresama s kojih su u smrt odvedene žrtve nacizma. Zagreb će se time priključiti ostalim metropolama Europe u kojima je, kao i u manjim mjestima, dosad ugrađeno preko 75.000 Stolpersteinea. Kameni spoticanja  komemoriraju sve žrtve nacionalsocijalizma, one umorene u Auschwitzu i drugim koncentracijskim logorima kao i one preživjele.

Zagrebačke će „kamene spoticanja” postaviti Centar za promicanje tolerancije i očuvanja sjećanja na holokaust u suradnji sa Židovskom vjerskom zajednicom „Bet Israel“ iz Zagreba i zakladom „STIFTUNG – SPUREN“ koju je Gunter Demnig osnovao 2015. godine. Nažalost, zbog pandemije COVID-19, Gunter Demnig neće biti u mogućnosti pločice postaviti sam, kao što to čini kada se one po prvi puta postavljaju u nekome gradu. Svaka od njih je ručni rad i posebna, kao što zaseban treba biti i pijetet prema svakoj od žrtava pogubljenih u bezimenim masama totalitarističkih režima. Jedan „kamen“. Jedno ime. Jedna osoba. Za razliku od nekih drugih spomenika koji se usredotočuju na određene progonjene skupine, Stolpersteine odaju počast pojedinačnoj žrtvi.

Da bi pročitao što na „kamenu” ugrađenom u pločnik piše, prolaznik se mora sagnuti, čime se žrtvi zapravo i poklanja. Teško je pored ovog malog spomenika proći, a da se o njega ne “spotakne”, da ga se ne vidi i da se žrtva zaboravi. I u novijoj povijesti, unatoč brojnim nastojanjima, svjedoci smo negativnih pojavnosti u društvu u kojima se veličaju totalitarni režimi i krše ljudska prava. Iako svjedoci tih stradanja još uvijek žive, kroz nekoliko godina svijet će ostati i bez njih koji iz prve ruke svjedoče strahotama onog vremena. Zato svatko, na razini vlastite odgovornosti, mora mladim naraštajima prenositi uvjerljive i autentične poruke i znanja o holokaustu, kako se on nikad ne bi ponovio. Projekt „kamen spoticanja” svojevrsni je “motor” za poticanje empatije, slikovita antiteza nacističkoj praksi zatiranja svakog suosjećanja. Komemorativne pločice „kamena spoticanja” u Zagrebu bit će mjesto sjećanja, ali i širenja istine o sudbini žrtava. Nažalost, nemoguće je obilježiti sva mjesta deportacija svih žrtava, no planom postavljanja „kamena spoticanja” u narednim godinama, dobit će se šira slika stradanja za vrijeme NDH. Ona će u konačnici svjedočiti da je na prostoru NDH ubijen veliki broj Židova, Roma, Srba, Hrvata, homoseksualaca, svećenika i slobodno mislećih tadašnjoj politici nepoćudnih pojedinaca.  Za mnoge žrtve se zna gdje su živjele, s koje su adrese odvođene, najčešće u smrt. „Kameni spoticanja” u Zagreb unose novu viziju urbanog sjećanja.

Ovaj će projekt u Hrvatskoj doprinijeti i promoviranju te širenju Terezinske deklaracije koju je Hrvatska s još 45 država potpisala 2009. godine u češkom Terezinu u kojem se za vrijeme Drugog svjetskog rata nalazio koncentracijski logor. Potpisom Deklaracije preuzeli smo obvezu baviti se obrazovnim, kulturnim i društvenim pitanjima vezanim uz edukaciju, sjećanje, istraživanje, te obilježavanje memorijalnih mjesta vezanih uz stradanje žrtava nacističkog režima.

1. listopada 2020. u Zagrebu, u Gundulićevoj ulici ispred kućnog broja 29 postavljen je prvi Stolperstein – kamen spoticanja u znak sjećanja na žrtvu holokausta, djevojčicu Leu Deutsch. 

 

GALERIJA FOTOGRAFIJA

VIDEO REPRTAŽA

1. listopada 2020. u Zagrebu, u Gundulićevoj ulici ispred kućnog broja 29 postavljen je prvi Stolperstein - kamen spoticanja u znak sjećanja na žrtvu holokausta, djevojčicu Leu Deutsch.

Postavljanje Stolpersteina za Leu Deutsch, 1. listopada 2020.

kameni spoticanja

Gundulićeva 29

Amruševa 8

Amruševa 7

Gundulićeva 7

Trg b. J. Jelačića 12

Gajeva 2

Petrinjska 7

Petrinjska 7

Ilica 33

Trg N. Š. Zrinskog 2

Martićeva 5

Martićeva 12

Lopašićeva 5

Zvonimirova 2

Boškovićeva 28

Trg P. Krešimira 2

Trg P. Krešimira 19

Vlaška 26

Ilica 114

I. G. Kovačića 37

kameni spoticanja

Zagrebačka dječja zvijezda, “čudo od djeteta”, (Zagreb 18. siječanj 1927. – svibanj 1943. umrla u vlaku na putu za Auschwitz) Hollywood je imao svoju Shirley Temple, a Zagreb, u isto to vrijeme, Leu (Dragicu) Deutsch, najmlađu glumicu, pjevačicu i plesačicu koja je, sa samo pet godina, stala na daske HNK. Bila je čudo od djeteta, pa je i Tito Strozzi, hrvatski glumac, redatelj i pisac za nju napisao, a pionir filmske glazbe u Hrvatskoj Josip Deči uglazbio istoimenu operetu “Čudo od djeteta”. Rođena u obitelji odvjetnika Stjepana i domaćice Ivke (rođ. Singer) Deutsch, velike ljubiteljice kazališta i glazbe, Lea je u HNK prvi put nastupila u ulozi Priske u Graničarima Josipa Freudenreicha. Ubrzo je postala ljubimica zagrebačke publike, a kritika ju je zapazila nakon uloge Mariette u komediji Giacinta Galline “Tako ti je na tom svijetu, dijete moje”. Značajan je uspjeh postigla zajedno s Ivanom Bracom Reissom u “Tončeku i Točkici” (Erich Kästner) i Čudnovatim zgodama šegrta Hlapića (Ivana Brlić Mažuranić), no njezine su pjevačke i plesačke sposobnosti posebno došle do izražaja u naslovnoj ulozi “Čuda od djeteta”. Ljubimici zagrebačkog glumišta i publike status hrvatske zvijezde, međutim, nije pomogao da izbjegne sudbinu hrvatske Anne Frank. U HNK je posljednji put nastupila 1941. dok je obitelj protjerana i iz stana u Gundulićevoj na Trešnjevku. Lea je, slomljena i tužna, nakon toga znala sjediti na klupi pored HNK i prisjećati se puno ljepše prošlosti. Pokatoličenje obitelji niti veze s najpoznatijim hrvatskim glumcima i redateljima nisu spasile Leu, njenu majku i brata Sašu. Uhićeni su, odvedeni u zatvor na Savskoj cesti, a otamo predani Gestapou na Zapadni kolodvor te je Lea, po svemu sudeći, umrla u stočnom vagonu na putu za Auschwitz. Preživio je samo otac Stjepan, koji se skrivao na Očnom odjelu bolnice Sestara milosrdnica, uvjeren kako je samo on u opasnosti, i da ustaše ostatak obitelji neće dirati. O Leinom životu i tragičnoj smrti Branko Ivanda snimio je film “Lea i Darija” (2011.), a njezina je sudbina poslužila i Miljenku Jergoviću kao predložak za roman Ruta Tannenbaum (Zagreb, 2006.)

Poznati zagrebački pravnik i poduzetnik (Schick) (Beč, 27.studeni 1881 – Jasenovac 1942.)

Odvjetničku je praksu vodio u Amruševoj 7, u zgradi u kojoj je i živio sa svojom obitelji. Gimnaziju je završio u Zagrebu, a u Beču i Zagrebu diplomirao i doktorirao pravo 1906. godine, kad je na prijedlog tadašnjeg gradonačelnika Milana Amruša stekao i zagrebačku “zavičajnost” zbog “zasluga za hrvatsko oporbeno novinarstvo”. Suosnivač je Hrvatskog novinarskog društva 1905. godine, objavljivao je tekstove u brojnim tadašnjim izdanjima, bio i ravnatelj Međunarodne banke u Zagrebu, mnogobrojnih drugih društava i ustanova. Od 1919. do 1935. je na dužnosti potpredsjednika Židovske općine Zagreb. Borio se u Prvom svjetskom ratu, a kao tajnik Lige za zaštitu djece je zajedno s Đurom Basaričekom zbrinuo na tisuće djece iz BiH. Besplatno je na sudu branio hrvatske vojnike koji su 5. prosinca 1918. demonstrirali protiv ujedninjenja Srba, Hrvata i Slovenaca, čime je na sebe navukao i krimen “separatističke opredijeljenosti”. Zbog toga mu je aktivizma prijetila i smrt strijeljanjem no ipak je oslobođen. Hrvatski aktivizam nije mu pomogao dvadesetak godina kasnije uspostavom NDH, koja je njegovu obitelj izbacila iz zgrade u Amruševoj, a njega deportirala u Jasenovac. Na inicijativu kardinala Alojzija Stepinca je pušten no ubrzo ponovno interniran, nakon čega je u Jasenovcu i stradao. U nepoznatom su logoru stradali i njegova supruga Ella, rođena Friedrich, kao i sin Adolf, koji je s ocem radio u odvjetničkom uredu.

Odvjetnik (Zagreb 27. siječanj 1900. – Stara Gradiška 1941.)

Sin Geze Franka, pravnika i židovskog aktivista, u čijem je uredu na Jelačićevu trgu kao pripravnik neko vrijeme radio i budući poglavnik Ante Pavelić. Saša je odvjetnikom imenovan 1927. godine, i u tom je, međuratnom razdoblju, radio s ocem na Jelačićevom trgu. Po uspostavi NDH je preuzeo židovski znak sa suprugom Stankom, rođenom Hertmann, te kćerima Brankom, Darom i Vesnom. U svibnju 1941. je brisan iz Odvjetničkog imenika, uhićen u skupini židovskih odvjetnika te nakon zatočeništva u Kerestincu deportiran u Staru Gradišku. Tamo je, prema svjedočanstvima drugih, umro od posljedica smrzavanja. Supruga je sa kćerima uspjela pobjeći u Švicarsku, u kojoj su preživjele rat.

Trgovac (Varaždin 11. siječanj 1887.- Jasenovac 1943.) U međuratnom razdoblju vlasnik je trgovine kožom u Zagrebu, koja mu je oduzeta odmah po uspostavljanju NDH 1941. godine. Ostavljen je da radi u njoj za mjesečnu plaću od 5000 dinara, dok je na ime židovske kontribucije predao nadležnom odboru zlatninu u iznosu od 54. 875 dinara. Uhićen je u ljeto 1942. godine, deportiran u Jasenovac, u kojem je i stradao.

Nadrabin (Zagreb 9. siječanj 1903. – Auschwitz, svibanj 1943.)

Nakon osnovne židovske škole i gimnazije u Zagrebu, za rabina se školovao u Berlinu. Po povratku u Zagreb ističe se člancima, objavljivanima ponajviše u “Židovu”, o ustrojstvu i djelovanju židovske općine u europskoj dijaspori. Njegovi tekstovi u židovskoj publicistici imaju antologijsku vrijednost. Zagovarao je “judaizaciju” te nudio spoj borbenog cionizma te renesanse vjerskih i tradicionalnih običaja kao mogućnost oporavka židovskih zajednica. Bio je predsjednik Židovskoga narodnog akademskog društva “Judeja” od 1923., kad ono doživljava procvat, dok je za rabina imenovan 1929., iste te godine u Osijeku prihvativši službu zamjenika nadrabina. Sedam godina kasnije postaje zagrebački rabin, a 1942. nadrabin, prvi koji je rođen u Zagrebu, odnosno u Hrvatskoj općenito. U svojoj je kratkoj karijeri obogatio i hrvatsku i židovsku kulturu. Njegovo je najvažnije djelo “Molitvenik”, standardan i praktičan izbor molitava za cijelu godinu, kojima je pridodano veliko poglavlje odlomaka iz Mišne i Talmuda, što je bilo vrlo značajno predstavljanje židovske misaone i moralističke tradicije u hrvatskoj kulturi. Iako je zagovarao odlazak Židova u Palestinu, sam nije otišao, smatrajući da mora ostati sa svojom kehilom (pastvom). Zajedno s predsjednikom Židovske općine Hugom Konom, bio je ključna osoba u ratnim naporima spašavanja židovske zajednice. Svojom snalažljivošću, često i diplomatskim vještinama, posjećivao je zatočenike u sabiralištima, brinuo za one u logorima, sudjelovao u slanju djece u Palestinu. Do posljednjeg je trenutka, kad u Zagrebu Židova gotovo više i nije bilo, radio u Židovskoj općini te u noći na 3. svibnja 1943. kod kuće dočekao i vlastito hapšenje. Iako mu je kardinal Alojzije Stepinac nudio spas, Freiberger ga nije želio zbog svih onih koji tu sreću nisu imali. Prema kasnijim svjedočenjima, protestirao je na ulazu u Auschwitz protiv neljudskog tretiranja pripadnika njegove zajednice te je na licu mjesta ubijen.

Trgovac (Zemun, Srbija 13.srpanj 1903. -Auschwitz 1944.)

U Zagreb iz Srbije doseljava 1932. godine i zapošljava se kao prokurist tvrtke “Kauffmann i drugovi” te “Slawonische Kohlen”. Uoči rata osniva vlastito Hrvatsko dioničko društvo za promet ugljenom , uz što je bio i član masonske lože. Uspostavom NDH poduzeće mu je oduzeto, dok je zajedno s obitelji izbačen i iz stana u Gajevoj ulici. Od ljeta 1941. je u nekoliko navrata zatvaran te puštan na slobodu nakon intervencije kardinala Alojzija Stepinca, vjerojatno zato što je bio u mještovitom braku. Iako je cijela obitelj prešla na katoličanstvo, uhićen je u svibnju 1943. te deportiran u Auschwitz, u kojem je stradao sljedeće godine.

(Zagreb, 6.studeni 1895. – Auschwitz 1944.)

Pripadnica je velike poduzetničke i filantropske obitelji Alekeksander, kći Šandora Aleksandera. Njezin je otac, između ostalog, između dva rata otvorio pučku kuhinju “Prehrana”, u kojoj je i Zora radila. Po uspostavi NDH je kao udovica podniijela prijavu imovine u kojoj je navela da je iseljena iz vile na Josipovcu te se preselila u kuću na Svačićevom trgu, koja je bila u njenom vlasništvu. Internirana je u logor u Kraljevici, a nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. prebačena u Novi Vinodolski, odakle su je u kolovozu 1944. Nijemci deportirali u Auschwitz.

Veletrgovac i industrijalac (Zagreb 1.kolovoz 1883. – Stara Gradiška, 1942.)

Još je prije Prvog svjetskog rata ušao u upravu obiteljskog poduzeća “Filipa Deutscha sinovi”, koje se bavilo trgovinom drva. Gestapo ga s braćom uhićuje po uspostavi NDH te odvodi na ispitivanje u Graz, odakle je pušten. Prema sačuvanoj dokumentaciji, jedini je, uz brata Gustava, iz obitelji Deutsch Maceljski dobio, zajedno sa suprugom i djecom, arijska prava no pak je, sa suprugom Margom (rođ. Rosenbaum) uhićen u kolovozu 1942. i odveden na sabiralište u gimnaziju u Križanićevpj ulici, a zatim u zatvor na Savskoj cesti. Iako su trebali biti pušteni, stigla je prijava s optužbom da netko iz obitelji Deutsch Maceljski skriva imovinu te su vraćeni u ćeliju, zatim i deportirani u Staru Gradišku, gdje su stradali.

Pravnik i židovski aktivist (Varaždin, 31. svibanj 1884. – logor Jasenovac, 1941.)

Postigao je značajnu odvjetničku karijeru te slovio za stručnjaka koji preuzima i najteže, odnosno najzamršenije pravne slučajeve. Od 1929. je sudac pri Kasacionom sudu (Stol sedmorice) i član ispitnog povjerenstva za odvjetnike kandidate. Bio je aktivan i u židovskim društvima te član upravnog odbora “Ahduta”, prvog cionističkog građanskog društva u Zagrebu, za koje je 1909. izradio i društvena pravila. Na izborima za predsjedništvo i vijeće Židovske općine Zagreb 1912. je izabran za člana predsjedništva. Čini se da je u jasenovački logor deportiran u rujnu 1941. godine jer mu je u studenom tamo dostavljen paket ŽOZ-a.

Pravnik i židovski aktivist (Stružec pored Kutine, 25. rujan 1871. – Auschwitz, svibanj 1943.)

U vlastitom odvjetničkom uredu u Petrinjskoj radi od 1906. godine, između 1927. i 1929. je predsjednik Društva odvjetnika u Hrvatskoj i Slavoniji, a 1929-1941. odbornik Advokatske komore u Zagrebu. Nakon izbora 1927. godine djelovao je u čak sedam odbora Gradske skupštine. Kao promicatelj cionističkih stavova, u zlatno doba židovske zajednice u Hrvatskoj je kroz period 1920-1935. predsjednik Židovske općine Zagreb. PO uspostavi NDH ponovno dolazi na želu ŽO te nastoji organizirati pomoć zatočenicima i ublažiti progoone. Kako je mnoge ustaške dužnosnike poznavao još iz školskih dana, nastojao je zaustaviti pljačku židovske imovine i izbacivanje Židova iz stanova, potom i deportacije. U lipnju 1942. ga isključuju iz Odvjetničke komore, a na dan posljendijih velikih deportacija Židova iz Zagreba, 3. svibnja 1943. još je potpisivao dopise slane u u Osijek i Split, u logor u Postirima na Braču . Iste je noći sa suprugom i snahom deportiran u Auschwitz,m odakle s enitko od obitelji nije vratio.

Trgovac (Koprivnica 22. siječanj 1872. – Rakov Potok, 1943).

Na zagrebačkoj Ilici ima trgovinu manufaktornom robom i konfekcijom od 1899. godine. Sa suprugom Zlatom i sinom Zvonkom 1941. godine prelazi na katoličanstvo, a u svibnju te godine je u ime židovske kontribucije državi predao i veću količinu zlata. Supružnici su uhićeni u rujnu 1943., odvedeni u zatvor na Savskoj cesti te odatle u Rakov Potok, gdje su strijeljani. Sin Zvonko ubijen je u logoru Banjica.

Knjigovođa, (Đakovo, 1887. – logor Stara Gradiška, 1943.)

Sin Jonasov. U braku s Margitom rođ. Politzer, otac je Nade i Zvonka. U međuratnom razdoblju bio je djelatnik poduze
a „Ilija Kohn“ u Požegi sa stanom u Tuškanovoj ul. u Zagrebu. U razdoblju 1920. -1937. nastanjen je u Koprivnici. Po uspostavi NDH, kao brat poznatoga pravaša Maksa Fuchsa iz Bjelovara, smio je ostati u stanu u Tuškanovoj ul. te nitko iz obitelji nije bio zaveden u Kartoteku židovskoga znaka, iako je izgubio namještenje. Bio je uhi
en i deportiran u logor Stara Gradiška, gdje je stradao. Sin Zvonko (Bjelovar, 1923. — Jadovno, 1941.) stradao je u Jadovnu, a supruga i k
i u logoru Jasenovac 1945.

Pravnik (Osijek, 9. lipanj 1871. – Auschwitz, svibanj 1943.)

Od 1918. godine ima odvjetnički ured u Krajiškoj ulici u Zagrebu, dok sa člancima iz književnostu, kazališta i glazbe surađuje u “Agramer Tagblattu”, piše i za pravašku “Slobodu” te još neka tadašnja izdanja. U obaveznoj prijavi imovine po osnutku NDH ističe da je prešao na evangeličku vjeru, unatoč čemu je, zajedno sa sestrom Angelikom, deportiran u Auschwitz.

Gospodarstvenik, sportski djelatnik i židovski aktivist (Podrute kraj Novog Marofa, 7. listopad 1898. – Jasenovac, 1943. ili 1944.)

Odgajan je u Zagrebu u cionističkom duhu, a 1925. stiže u Čakovec na mjesto upravitelja Šumarije. Otamo je vodio Palestinski ured – organizaciju za iseljavanje Židova u Palestinu. Uoči Drugog svjetskog rata vraća se u Zagreb, gdje radi u poduzeću “Nihag” do kraja srpnja 1942., kao neophodni stručnjak u drvnoj industriji. Moguće je da je isprva i dalje uživao zaštitu te da je tek 1943. deportiran u Jasenovac, u kojem je stradao između kraja kolovoza te godine i siječnja 1944. Supruga i djeca deportirani su u logor Stara Gradiška 1942., gdje su i stradali.

Židovska aktivistica (? 1901.- Auschwitz, 1944)

Godine 1941. bila je članica Odbora ženskog odsjeka za socijalnu skrb pri Židovskoj općini Zagreb. Po uspostavi NDH je u listopadu te godine izbačena na ulicu iz svoje kuće na Bukovcu, zajedno sa šurjakinjom Olgom Schlesinger i njezinim mužem Jakobom, nije im čak bilo dozvoljeno uzeti niti najnužniju odjeću. U Auschwitz je vjerojtno deportirana u svibnju 1943. godine, u posljednjoj velikoj deportaciji zagrebačkih Židova.

Publicist i političar (Podgorač, 15. srpanj 1897. – logor Jadovno 1941.)

Sudionik je Oktobarske revolucije, borac u Prvom svjetskom ratu te član Jugoslavenske sekcije agitacije i propagande pri Ruskoj komunističkoj partiji u Moskvi Kad se 1921. godine vratio u Kraljevinu SHS pridružuje se KPJ, dok je do 1940. i član Hrvatskog novinarskog društva. U tom razdoblju objavljuje brojne tekstove u raznim izdanjima, uglavnom o gospodarskim temama i razvoju kapitalističkog sustava. Spominje ga se kao suradnika ilegalne Crvene tehnike, dok je od 1935. i član Glavnog inicijativnog odbora Jedinstvene radničke partije (poslije Stranka radnoga naroda). Iako je po osnutku NDH prešao na katoličanstvo, ubrzo je uhićen te, prema jednom izvoru ubijen u Jasenovcu, a prema drugom u Jadovnu, 1941. godine.

Rođen 1890.g. Živio u Zagrebu u Gundulićevoj ulici 7. Ubijen u Jasenovcu 1942.godine.

Rođen 1924.g. Živio u Zagrebu u Petrinjskoj 7, odakle je u travnju 1941. deportiran. Ubijen u Jadovnom 1941.godine.

Rođena 1891.g. Živjela na Trgu hrvatskih velikana 5. Ubijena u Auschwitzu 1942. godine.

Rođena 1863.g. Živjela u Zagrebu u Lopašićevoj 5. Ubijena 1942. godini u Staroj Gradiški.

STOLPERSTEIN U SVIJETU

Zahvaljujući „kamenu spoticanja” kući se, odnosno u sjećanje do sada “vratilo” preko 75.000 žrtava u 25 zemalja, uključujući Hrvatsku. Ta mala, ali svojim značenjem itekako velika umjetnička spomen-obilježja ugrađena su u pločnike 2.000 gradova i manjih mjesta u  Austriji, Belgiji, Češkoj, Danskoj, Finskoj, Francuskoj, Grčkoj, Hrvatskoj, Italiji, Litvi, Luksemburgu, Mađarskoj, Moldaviji, Nizozemskoj, Norveškoj,  Njemačkoj, Poljskoj, Rumunjskoj, Rusiji, Slovačkoj, Sloveniji, Španjolskoj, Švedskoj, Švicarskoj i Ukrajini. 

Natpisi na njima “govore” na ukupno dvadeset jezika. Jedan je kamen nedavno postavljen i u Braunau, rodnom mjestu Adolfa Hitlera u Austriji, dok je 2017. godine zajednički kamen spoticanja postavljen i ispred škole Pestallozzi u Buenos Airesu, u čast djeci koja su bila prisiljena izbjeći iz nacističke Europe između 1933. i 1945. godine.  Sedamdesettisućiti Stolperstein položen je za Willyja Zimmerera, Nijemca s poteškoćama u učenju, ubijenog u psihijatrijskoj bolnici Hadamar izvan Frankfurta. 

“Ovaj projekt održava živim sjećanje na progone i uništenja Židova, Roma, političkih protivnika, homoseksualaca, Jehovinih svjedoka i žrtava eutanazije u doba nacionalsocijalizma”, kaže njemački umjetnik Gunter Demnig, koji je gotovo svaki Stolpersteine do sada ugradio sam. Prvog je postavio već daleke 1992. godine u Kölnu u sklopu inicijative kojom se komemoriraju žrtve holokausta, a od siječnja 2015. postoji i zaklada „STIFTUNG – SPUREN – Gunter Demnig“ koja Stolpersteine projekt organizira i vodi te odobrava pojedinačne zahtjeve ugradnje. Kamene spoticanja ponekad se postavlja i u grupi, kad je riječ o cijelim stradalim obiteljima. Na taj simboličan način, članovi razdvojenih obitelji ponovno se sjedinjuju na mjestima na kojima su nekada živjeli.

Beč, Graz, Salzburg

Bruxelles, Antwerpen, Liege

Brno, Prag

Kopenhagen

Helsinki

Strasbourg, Bordeaux, Begles

Solun, Veria

Rijeka, Zagreb

Rim, Pisa, Napulj, Milano, Firenza, Genova, Bolzano, Venezia, Torino

Riga

Vilnius

Differdange, Remich i dr.

Budimpešta, Pečuh, Segedin, Nagykanizsa

Kishinev

Amsterdam, Haag, Utrecht

Oslo, Narvik, Bergen

Berlin, Bonn, Hannover, Aachen, Köln, Dresden, Düsseldorf, Hamburg, Stuttgart

Wroclaw, Raczki

Port, Temišvar

Orel

Bratislava, Brezno

Ljubljana, Maribor

Madrid, Navas

Stockholm

Kreuzlingen

Accordion Content

GUNTER DEMNIG

Rođen 1947. godine u Berlinu, njemački umjentik Gunter Demnig je svoj prvi projekt komemorativnog karaktera osmislio 1991. godine u sjećanje na Sinte i Rome deportirane 1941. godine. Dvije godine kasnije, u Kölnu 1992. je u sklopu inicijative kojom se komemoriraju žrtve holokausta postavio prvi Stolperstein, čije je ime osmislio i prije nego što je znao da će se njegova instalacija proširiti Europom, ali i svijetom. Njegova je ideja-vodilja žrtve vratiti kućama, odakle su ih nacisti izgnali, i pretvorili u obične, bezimene brojke, izbrisali sjećanja na njih.
Demnig svojom umjetnošću, kroz kamenje spoticanja, ime svake od žrtava vraća tamo gdje je ona nekad bila čovjek, a kamenje spoticanja prolaznike “tjera” da zastanu, da se saginjanjem žrtvi čak i poklone, i da se kroz generacije teške sudbine tih ljudi, i zločini počinitelja, ne zaborave. U gradovima čak postoje timovi ljudi koji o pločicama brinu, dok njihove mjedene površine, nesvjesno, svojim prolaženjem prolaznici tako i poliraju. U ulicama metropola iz kojih su odvođene stotine pa i tisuće ljudi, bilo je nemoguće postaviti pojedinačne pločice pa je Demnig alternativu pronašao u izradi Stolperschwellea, većih, i do jednog metra dugačkih komemorativnih ploča koje bilježe, i podsjećaju na sudbinu stradalih.

Gotovo je svaki kamen spoticanja u 25 europskih država Demnig postavio sam, zbog čega je do korona krize na putu provodio i po tristo dana u godini. Kako bi osigurao da projekt nesmetano ide i dalje, 2015. godine je osnovao zakladu “Stiftung – Spuren – Gunter Demnig”. Inzistira da svaki kamen spoticanja bude izrađen ručno, a kako sam više nema dovoljno vremena za sve, dio pločica izrađuje kipar Michael Friedrichs-Friedlaender u svom berlinskom studiju. Demnig, pritom, osobno nadzire tekst i ugradnju svakog od „kamena spoticanja“. U najvećem broju su komemorativne pločice ugrađene u pločnike ispred kuća odnosno zgrada u kojima su žrtve živjele, no neke se nalaze i ispred škola, sveučilišta, sinagoga i radnih mjesta žrtava.  

Poruka Guntera Demniga Centru za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust uoči postavljanja prvih zagrebačkih „kamena spoticanja“ (31. srpnja 2020.)

Gunter Demnig radovao se dolasku u Zagreb u 2020. godini, prvi puta postaviti Stolpersteine u tom gradu. Nažalost, zbog pandemije COVID-19 nije u mogućnosti putovati kao što je prvotno planirano, stoga će prvi „kameni spoticanja“ za 20 žrtava nacista i njihovih saveznika biti postavljeni bez njega. Međutim, Gunter Demnig nada se da će biti u mogućnosti doći u Zagreb kako bi postavio sljedeću seriju Stolpersteine-a u 2021. godini.

Stolpersteine ekipa nada se da će instalacija „kamena spoticanja“ uspješno proći i želi organizatorima, Centru za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust iz Zagreba sve najbolje. 

 

O CENTRU ZA PROMICANJE TOLERANCIJE I OČUVANJE SJEĆANJA NA HOLOKAUST

Osnovan 2017. godine na inicijativu dvostrukog oskarovca i preživjelog iz holokausta, Branka Lustiga i Nataše Popović, direktorice Festivala tolerancije – JFF Zagreb te u suradnji s Gradom Zagrebom,  Centar za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust kao neprofitna ustanova gradi platformu za razvoj tolerantnijeg i humanijeg društvenog okruženja. Njegovi su osnivači i upravljači Grad Zagreb i udruga građana Festival suvremenog židovskog filma Zagreb, a okuplja institucije, neprofitni i civilni sektor, stručnjake te građane različitih društveno, socio-ekonomskih i dobnih skupina u svrhu razvoja društveno angažiranog pojedinca koji djeluje i redefinira pojam javnog interesa. Sinergijom tijela javne vlasti s privatnim sektorom Centar radi na projektima suzbijanja netolerancije, predrasuda, diskriminacije, opresije i nasilja, odnosno razvoja tolerantnijeg društva. Organizira javne tribine, kreativne i edukativne programe, radionice, akcije, umjetnost koristeći kao jak društveni alat za doprinos kulturalnoj uključenosti i socijalnoj koheziji. 

Povodom obilježavanja 27. siječnja – Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta, Centar je 2018. godine producirao hrvatsku praizvedbu opere za djecu „Brundibar“, izvedene dvaput na otvorenom prostoru ispred buduće zgrade Centra, bivše kotlovnice Prve hrvatske tvornice ulja na adresi Ljudevita Posavskog 32e, te jednom u dvorani „Blagoje Bersa“ Muzičke akademije u Zagrebu. Riječ je o operi koju su u koncentracijskom logoru Terezin u Češkoj pripremila, i izvodila djeca – zatočenici logora, a skladana je prije rata. U suradnji s Talijanskim institutom za kulturu u Zagrebu projekt opere okupio je međunarodni tim suradnika predvođen režiserom Krešimirom Dolenčićem, dječjim opernim zborom „Zvjezdice“ maestra Zdravka Šljivca, talijanskim dirigentom Michelangelom Galeatijem te orkestrom koji su činili članovi Zagrebačke filharmonije. Operu je snimio i emitirao HRT, a snimka je distribuirana u 400 škola diljem Hrvatske kao popratni edukativni materijal. 

Između ostalog, u rujnu 2018. godine započeo je i ciklus od jedanaest javnih dijaloških tribina o fenomenu mržnje „Zašto se mrzimo?“ kojim se pokušalo doprinijeti što boljem razumijevanju uzroka, manifestacija i posljedica sve prisutnijeg fenomena mržnje u suvremenom hrvatskom društvu. Izuzetan interes od strane posjetitelja i publike ovog ciklusa javnih tribina stavio je Centar u fokus kulturno-edukativnih programa koji se kontinuirano održavaju u Gradu Zagrebu. 

Iako Centar danas još nema adekvatan prostor za provođenje programa, u pripremi je njegov budući smještaj u zgradi nekadašnje Prve hrvatske tvornice ulja d.d, koju je 1925. godine  prema projektu  arhitekta Vjekoslava Heinzela izgradilo građevno poduzetništvo “Pollak i Bornstein”, kao primjer neohistoricizma u industrijskoj arhitekturi 20-tih godina prošlog stoljeća. Građevina svojim smještajem, volumenom i oblikovanjem dokumentira značajno razdoblje u razvoju Zagreba, i u bitnome određuje njegovu povijesnu urbanu matricu. Uljara je odabrana kao mjesto budućeg Centra jer je njezin osnivač bio Židov Samuel David Aleksander, čiji su mnogi članovi obitelji stradali pod čizmom režima NDH. Tu je sudbinu on uspio izbjeći. 

Na budućoj lokaciji Centra bit će ne samo mjesto sjećanja na holokaust nego i inkluzivni muzej koji će svojim stalnim postavom i sadržajem dati dodanu vrijednost zajednici, ali i razbijati predrasude prema svakom pojedincu koji je u toj zajednici isključen, marginaliziran ili diskriminiran. Centar ima ulogu agenta društvene regeneracije, kome je cilj poboljšati kvalitetu života pojedinca kroz kulturne, umjetničke, društveno angažirane i uključive sadržaje. 

LEA DEUTSCH

Zagrebačka dječja zvijezda, "čudo od djeteta"

(Zagreb 18. siječanj 1927. - svibanj 1943. umrla u vlaku na putu za Auschwitz)

Hollywood je imao svoju Shirley Temple, a Zagreb, u isto to vrijeme, Leu (Dragicu) Deutsch, najmlađu glumicu, pjevačicu i plesačicu koja je, sa samo pet godina, stala na daske HNK. Bila je “čudo od djeteta”, pa je i Tito Strozzi, hrvatski glumac, redatelj i pisac za nju napisao, a pionir filmske glazbe u Hrvatskoj Josip Deči uglazbio istoimenu operetu “Čudo od djeteta”.

Rođena u obitelji odvjetnika Stjepana i domaćice Ivke (rođ. Singer) Deutsch, velike ljubiteljice kazališta i glazbe, Lea je u HNK prvi put nastupila u ulozi Priske u “Graničarima” Josipa Freudenreicha. Ubrzo je postala ljubimica zagrebačke publike, a kritika ju je zapazila nakon uloge Mariette u komediji Giacinta Galline “Tako ti je na tom svijetu, dijete moje”. Značajan je uspjeh postigla zajedno s Ivanom Bracom Reissom u “Tončeku i Točkici” (Erich Kästner) i “Čudnovatim zgodama šegrta Hlapića” (Ivana Brlić Mažuranić), no njezine su pjevačke i plesačke sposobnosti posebno došle do izražaja u naslovnoj ulozi “Čudo od djeteta”. Ljubimici zagrebačkog glumišta i publike status hrvatske zvijezde, međutim, nije pomogao da izbjegne sudbinu hrvatske Anne Frank. U HNK je posljednji put nastupila 1941. kada je obitelj protjerana i iz stana u Gundulićevoj na Trešnjevku. Lea je, slomljena i tužna, nakon toga znala sjediti na klupi pored HNK i prisjećati se puno ljepše prošlosti.

Pokatoličenje obitelji niti veze s najpoznatijim hrvatskim glumcima i redateljima nisu spasile Leu, njenu majku i brata Sašu. Uhićeni su, odvedeni u zatvor na Savskoj cesti, a otamo predani Gestapou na Zapadni kolodvor te je Lea, po svemu sudeći, umrla u stočnom vagonu na putu za Auschwitz. Preživio je samo otac Stjepan, koji se skrivao na Očnom odjelu bolnice Sestara milosrdnica, uvjeren kako je samo on u opasnosti, i da ustaše ostatak obitelji neće dirati. O Leinom životu i tragičnoj smrti Branko Ivanda snimio je film “Lea i Darija” (2011.), a njezina je sudbina poslužila i Miljenku Jergoviću kao predložak za roman Ruta Tannenbaum (Zagreb, 2006.)

miroslav šalom freiberger

Nadrabin

(Zagreb 9. siječanj 1903. - Auschwitz, svibanj 1943.)

Nakon osnovne židovske škole i gimnazije u Zagrebu, za rabina se školovao u Berlinu. Po povratku u Zagreb ističe se člancima, objavljivanima ponajviše u “Židovu”, o ustrojstvu i djelovanju židovske općine u europskoj dijaspori. Njegovi tekstovi u židovskoj publicistici imaju antologijsku vrijednost. Zagovarao je “judaizaciju” te nudio spoj borbenog cionizma te renesanse vjerskih i tradicionalnih običaja kao mogućnost oporavka židovskih zajednica. Bio je predsjednik Židovskoga narodnog akademskog društva “Judeja” od 1923., kad ono doživljava procvat, dok je za rabina imenovan 1929. Iste te godine u Osijeku prihvatio je službu zamjenika nadrabina. Sedam godina kasnije postaje zagrebački rabin, a 1942. nadrabin, prvi koji je rođen u Zagrebu, odnosno u Hrvatskoj općenito. U svojoj je kratkoj karijeri obogatio i hrvatsku i židovsku kulturu. Njegovo je najvažnije djelo “Molitvenik”, standardan i praktičan izbor molitava za cijelu godinu, kojima je pridodano veliko poglavlje odlomaka iz Mišne i Talmuda, što je bilo vrlo značajno predstavljanje židovske misaone i moralističke tradicije u hrvatskoj kulturi. Iako je zagovarao odlazak Židova u Palestinu, sam nije otišao, smatrajući da mora ostati sa svojom kehilom (pastvom). Zajedno s predsjednikom Židovske općine Hugom Konom, bio je ključna osoba u ratnim naporima spašavanja židovske zajednice. Svojom snalažljivošću, često i diplomatskim vještinama, posjećivao je zatočenike u sabiralištima, brinuo za one u logorima, sudjelovao u slanju djece u Palestinu. Do posljednjeg je trenutka, kad u Zagrebu Židova gotovo više i nije bilo, radio je u Židovskoj općini te u noći na 3. svibnja 1943. kod kuće je dočekao i vlastito hapšenje. Iako mu je kardinal Alojzije Stepinac nudio spas, Freiberger ga nije želio zbog svih onih koji tu sreću nisu imali. Prema kasnijim svjedočenjima, protestirao je na ulazu u Auschwitz protiv neljudskog tretiranja pripadnika njegove zajednice te je na licu mjesta ubijen.

Lavoslav Šik (SCHICK)

Poznati zagrebački pravnik i poduzetnik (Schick)

(Beč, 27. studeni 1881 - Jasenovac 1942.)

Odvjetničku je praksu vodio u Amruševoj 7, u zgradi u kojoj je i živio sa svojom obitelji. Gimnaziju je završio u Zagrebu, a u Beču i Zagrebu diplomirao i doktorirao pravo 1906. godine, kad je na prijedlog tadašnjeg gradonačelnika Milana Amruša stekao i zagrebačku “zavičajnost” zbog “zasluga za hrvatsko oporbeno novinarstvo”. Suosnivač je Hrvatskog novinarskog društva 1905. godine, objavljivao je tekstove u brojnim tadašnjim izdanjima, bio je i ravnatelj Međunarodne banke u Zagrebu, te mnogobrojnih drugih društava i ustanova. Od 1919. do 1935. je na dužnosti potpredsjednika Židovske općine Zagreb. Borio se u Prvom svjetskom ratu, a kao tajnik Lige za zaštitu djece je zajedno s Đurom Basaričekom zbrinuo na tisuće djece iz BiH. Besplatno je na sudu branio hrvatske vojnike koji su 5. prosinca 1918. demonstrirali protiv ujedninjenja Srba, Hrvata i Slovenaca, čime je na sebe navukao i krimen “separatističke opredijeljenosti”. Zbog toga mu je aktivizma prijetila i smrt strijeljanjem no ipak je oslobođen. Hrvatski aktivizam nije mu pomogao dvadesetak godina kasnije uspostavom NDH, koja je njegovu obitelj izbacila iz zgrade u Amruševoj, a njega deportirala u Jasenovac. Na inicijativu kardinala Alojzija Stepinca je pušten, no ubrzo je ponovno interniran, nakon čega je u Jasenovcu i stradao. U nepoznatom su logoru stradali i njegova supruga Ella, rođena Friedrich, kao i sin Adolf, koji je s ocem radio u odvjetničkom uredu.

JOSIP NEUMANN

Trgovac

(? 1890. - Jasenovac 1942.)

Rođen 1890. godine. Živio u Zagrebu u Gundulićevoj ulici 7. Ubijen u Jasenovcu 1942. godine.

saša frank

Odvjetnik

(Zagreb 27. siječanj 1900. - Stara Gradiška 1941.)

Sin Geze Franka, pravnika i židovskog aktivista, u čijem je uredu na Jelačićevu trgu kao pripravnik neko vrijeme radio i budući poglavnik Ante Pavelić. Saša je odvjetnikom imenovan 1927. godine, i u tom je, međuratnom razdoblju, radio s ocem na Jelačićevom trgu. Po uspostavi NDH je preuzeo židovski znak sa suprugom Stankom, rođenom Hertmann, te kćerima Brankom, Darom i Vesnom. U svibnju 1941. je brisan iz Odvjetničkog imenika, uhićen u skupini židovskih odvjetnika te nakon zatočeništva u Kerestincu deportiran u Staru Gradišku. Tamo je, prema svjedočanstvima drugih, umro od posljedica smrzavanja. Supruga je sa kćerima uspjela pobjeći u Švicarsku, u kojoj su preživjele rat.

MARIO SASSON

Trgovac

(Zemun, Srbija 13. srpanj 1903. - Auschwitz 1944.)

U Zagreb iz Srbije doseljava 1932. godine i zapošljava se kao prokurist tvrtke “Kauffmann i drugovi” te “Slawonische Kohlen”. Uoči rata osniva vlastito Hrvatsko dioničko društvo za promet ugljenom , uz što je bio i član masonske lože. Uspostavom NDH poduzeće mu je oduzeto, dok je zajedno s obitelji izbačen i iz stana u Gajevoj ulici. Od ljeta 1941. je u nekoliko navrata zatvaran te puštan na slobodu nakon intervencije kardinala Alojzija Stepinca, vjerojatno zato što je bio u mještovitom braku. Iako je cijela obitelj prešla na katoličanstvo, uhićen je u svibnju 1943. te deportiran u Auschwitz, u kojem je stradao sljedeće godine.

hUGO kON

Pravnik i židovski aktivist

(Stružec pored Kutine, 25. rujna 1871. - Auschwitz, svibanj 1943.

U vlastitom odvjetničkom uredu u Petrinjskoj radi od 1906. godine, između 1927. i 1929. je predsjednik Društva odvjetnika u Hrvatskoj i Slavoniji, a od 1929. do 1941. odbornik je
Advokatske komore u Zagrebu. Nakon izbora 1927. godine djelovao je u čak sedam odbora Gradske skupštine. Kao promicatelj cionističkih stavova, u zlatno doba židovske zajednice u Hrvatskoj je kroz period 1920. – 1935. predsjednik Židovske općine Zagreb. Po uspostavi NDH ponovno dolazi na čelo ŽO te nastoji organizirati pomoć zatočenicima i ublažiti progone. Kako je mnoge ustaške dužnosnike poznavao još iz školskih dana, nastojao je zaustaviti pljačku židovske imovine i izbacivanje Židova iz stanova, potom i deportacije. U lipnju 1942. ga isključuju iz Odvjetničke komore, a na dan posljednjih velikih deportacija Židova iz Zagreba, 3. svibnja 1943. još je potpisivao dopise slane u u Osijek i Split, u logor u Postirama na Braču. Iste je noći sa suprugom i snahom deportiran u Auschwitz odakle se nitko od obitelji nije vratio.

ALEKSANDAR KLEIN

(? 1942 - Jadovno 1941.)

Rođen 1924. godine. Živio u Zagrebu u Petrinjskoj 7, odakle je u travnju 1941. deportiran. Ubijen u Jadovnom 1941. godine.

jULIO KOLLMAN

Trgovac

(Koprivnica 22. siječanj 1872. - Rakov Potok, 1943)

Na zagrebačkoj Ilici ima trgovinu manufaktornom robom i konfekcijom od 1899. godine. Sa suprugom Zlatom i sinom Zvonkom 1941. godine prelazi na katoličanstvo, a u svibnju te godine je u ime židovske kontribucije državi predao i veću količinu zlata. Supružnici su uhićeni u rujnu 1943., odvedeni u zatvor na Savskoj cesti te odatle u Rakov Potok, gdje su strijeljani. Sin Zvonko ubijen je u logoru Banjica.

Siegfried Perlberg

Pravnik i židovski aktivist

(Varaždin, 31. svibanj 1884. - logor Jasenovac, 1941.)

Postigao je značajnu odvjetničku karijeru te slovio za stručnjaka koji preuzima i najteže, odnosno najzamršenije pravne slučajeve. Od 1929. bio je sudac pri Kasacionom sudu (Stol sedmorice) i član ispitnog povjerenstva za odvjetnike kandidate. Bio je aktivan i u židovskim društvima te član upravnog odbora “Ahduta”, prvog cionističkog građanskog društva u Zagrebu, za koje je 1909. izradio i društvena pravila. Na izborima za predsjedništvo i vijeće Židovske općine Zagreb 1912. je izabran za člana predsjedništva. Čini se da je u jasenovački logor deportiran u rujnu 1941. godine jer mu je u studenom tamo dostavljen paket ŽOZ-a.

OLGA SCHLESINGER

(? 1981. - Auschwitz, 1942.)

Rođena 1891. godine. Živjela na Trgu hrvatskih velikana 5. Ubijena u Auschwitzu 1942. godine.

RICHARD FUCHS

Knjigovođa

(Đakovo, 1887. - logor Stara Gradiška, 1943.)

Sin Jonasov. Bio je u braku s Margitom rođ. Politzer, te je otac Nade i Zvonka. U
međuratnom razdoblju bio je djelatnik poduzeća „Ilija Kohn“ u Požegi, sa stanom u
Tuškanovoj ulici u Zagrebu. U razdoblju 1920. -1937. nastanjen je u Koprivnici. Po uspostavi NDH, kao brat poznatoga pravaša Maksa Fuchsa iz Bjelovara, smio je ostati u stanu u Tuškanovoj ulici te nitko iz obitelji nije bio zaveden u Kartoteku židovskoga znaka, iako je izgubio namještenje. Bio je uhićen i deportiran u logor Stara Gradiška, gdje je stradao. Sin Zvonko (Bjelovar, 1923. — Jadovno, 1941.) stradao je u Jadovnu, a supruga i kći u logoru Jasenovac 1945.

ANNa GOLDSTEIN

(? 1863. - Stara Gradiška, 1941.)

Rođena 1863. godine. Živjela u Zagrebu u Lopašićevoj 5. Ubijena 1942. godine u Staroj Gradiški.

Jakob Mayer

Trgovac

(Varaždin 11. siječanj 1887.- Jasenovac 1943.)

U međuratnom razdoblju vlasnik je trgovine kožom u Zagrebu, koja mu je oduzeta odmah po uspostavljanju NDH 1941. godine. Ostavljen je da radi u njoj za mjesečnu plaću od 5.000 dinara, dok je na ime židovske kontribucije predao nadležnom odboru zlatninu u iznosu od 54.875 dinara. Uhićen je u ljeto 1942. godine, deportiran u Jasenovac, u kojem je i stradao.

mIROSLAV jUHN

Publicist i političar

(Podgorač, 15. srpanj 1897. - logor Jadovno 1941.)

Sudionik je Oktobarske revolucije, borac u Prvom svjetskom ratu te član Jugoslavenske
sekcije agitacije i propagande pri Ruskoj komunističkoj partiji u Moskvi. 1921. godine vratio se u Kraljevinu SHS, pridružuje se KPJ, dok je do 1940. bio i član Hrvatskog novinarskog društva. U tom razdoblju objavljuje brojne tekstove u raznim izdanjima, uglavnom o gospodarskim temama i razvoju kapitalističkog sustava. Spominje ga se kao suradnika ilegalne Crvene tehnike, dok je od 1935. i član Glavnog inicijativnog odbora Jedinstvene radničke partije (poslije Stranka radnoga naroda). Iako je po osnutku NDH prešao na katoličanstvo, ubrzo je uhićen te je stradao u Jadovnu, 1941. godine.

Vlatko Maceljski DEUTSCH

Veletrgovac i industrijalac

(Zagreb 1. kolovoz 1883. - Stara Gradiška, 1942.)

Još je prije Prvog svjetskog rata ušao u upravu obiteljskog poduzeća “Filipa Deutscha sinovi”, koje se bavilo trgovinom drva. Gestapo ga s braćom uhićuje po uspostavi NDH te odvodi na ispitivanje u Graz, odakle je pušten. Prema sačuvanoj dokumentaciji, jedini je, uz brata Gustava, iz obitelji Deutsch Maceljski dobio, zajedno sa suprugom i djecom, arijska prava no ipak je, sa suprugom Margom (rođ. Rosenbaum) uhićen u kolovozu 1942. i odveden na sabiralište u gimnaziju u Križanićevoj ulici, a zatim u zatvor na Savskoj cesti. Iako su trebali biti pušteni, stigla je prijava s optužbom da netko iz obitelji Deutsch Maceljski skriva imovinu te su vraćeni u ćeliju, zatim i deportirani u Staru Gradišku, gdje su stradali.

OTTO JUNGWIRTH

Gospodarstvenik, sportski djelatnik i židovski aktivist

(Podrute kraj Novog Marofa, 7. listopad 1898. - Jasenovac, 1943. ili 1944.)

Sin Julija i Matilde, suprug Vilme, rođ. Heumer, otac Lee, Rut i Amona. Odgajan je u
Zagrebu u cionističkom duhu, a 1925. stiže u Čakovec na mjesto upravitelja Šumarije. Otamo je vodio Palestinski ured – organizaciju za iseljavanje Židova u Palestinu. Uoči Drugog svjetskog rata vraća se u Zagreb, gdje radi u poduzeću "Nihag" do kraja srpnja 1942. kao neophodni stručnjak u drvnoj industriji. Moguće je da je isprva i dalje uživao zaštitu te da je tek 1943. deportiran u Jasenovac, u kojem je stradao između kraja kolovoza te godine i siječnja 1944. Supruga i djeca deportirani su u logor Stara Gradiška 1942. gdje su i stradali.

MARGITA SCHLESINGER

Židovska aktivistica

(? 1901. - Auschwitz 1944.)

Godine 1941. bila je članica Odbora ženskog odsjeka za socijalnu skrb pri Židovskoj općini Zagreb. Po uspostavi NDH je u listopadu te godine izbačena na ulicu iz svoje kuće na Bukovcu, zajedno sa šurjakinjom Olgom Schlesinger i njezinim mužem Jakobom, nije im čak bilo dozvoljeno uzeti niti najnužniju odjeću. U Auschwitz je vjerojtno deportirana u svibnju 1943. godine, u posljednjoj velikoj deportaciji zagrebačkih Židova.

MAVRO HERZOG

Pravnik

(Osijek, 9. lipanj 1871. - Auschwitz, svibanj 1943.)

Od 1918. godine ima odvjetnički ured u Krajiškoj ulici u Zagrebu, dok sa člancima iz književnostu, kazališta i glazbe surađuje u “Agramer Tagblattu”, piše i za pravašku “Slobodu” te još neka tadašnja izdanja. U obaveznoj prijavi imovine po osnutku NDH ističe da je prešao na evangeličku vjeru, unatoč čemu je, zajedno sa sestrom Angelikom, deportiran u Auschwitz.

ZORA MARIĆ

(Zagreb, 6. studeni 1895. - Auschwitz 1944.)

Pripadnica je velike poduzetničke i filantropske obitelji Alekeksander, kći Šandora Aleksandera. Njezin je otac, između ostalog, između dva rata otvorio pučku kuhinju “Prehrana”, u kojoj je i Zora radila. Po uspostavi NDH je kao udovica podniijela prijavu imovine u kojoj je navela da je iseljena iz vile na Josipovcu te se preselila u kuću na Svačićevom trgu, koja je bila u njenom vlasništvu. Internirana je u logor u Kraljevici, a nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. prebačena u Novi Vinodolski, odakle su je u kolovozu 1944. Nijemci deportirali u Auschwitz.